Temeljni Pojmovi Književne Teorije i Analize Teksta

1. Teorija kao žanr

U književnoj je teoriji nemoguće definirati – kako ističe Paul de Man – teorijsko polje jer je ono polemično i dinamično zbog suprotstavljanja nazora koje želi potisnuti. Naziv teorija odnosi se na žanr koji pripada području više znanstvenih disciplina i čiji radovi imaju učinke izvan područja primarnog interesa. U vremenu 60-ih godina 20. stoljeća proučavatelji književnosti usmjerili su se radovima izvan područja proučavanja književnosti. Žanr teorije uključuje radove iz područja antropologije, povijesti umjetnosti, rodnih studija, filozofije, političke teorije itd.

2. Četiri glavna zaključka o teoriji

• Teorija je interdisciplinarna – ona je diskurz s učincima izvan svoje prvotne struke.
• Teorija je analitička i spekulativna – ona je pokušaj razumijevanja onoga što se obuhvaća nazivima seks, spol, pismo, jezik, značenje, subjekt.
• Teorija je kritika zdravog razuma – preispituje pojmove koji se shvaćaju kao prirodni.
• Teorija je refleksivna – predstavlja mišljenje o mišljenju te istraživanje kategorija koje rabimo u razumijevanju, u književnosti i drugim diskurzivnim praksama.

3. Pristupi u određenju pojma književnosti

• Pozitivistički i formalistički pristup – uzimao je identitet kao danost, pristupajući mu kao „jezgri koja se izražava riječju i djelom i koja se može rabiti kako bi se objasnilo neko djelovanje“.
• Strukturalističko-naratologijska praksa pripovjednog konstativa – subjekt se počeo promatrati kao svjesni nositelj operacije vlastite tvorbe.
• Ideologijsko-kritička koncepcija pripovjednog performativa – subjekt je promatran kao nesvjesna ideologijska žrtva.
• Suvremena teorija – subjekt zauzima srednji, trajno neodlučivi položaj između podvrgavanja moći i otpora toj istoj moći.

4. Cullerov stav o određenju književnosti

„Književna djela možemo promišljati kao jezik s posebnim svojstvima ili odlikama, ili pak književnost možemo promišljati kao proizvod konvencija i određene vrste pozornosti. Niti jedno gledište ne uključuje uspješno ono drugo, pa između njih morate balansirati.“

5. Klasifikacija književnosti: Da ili ne?

Klasifikacijsko pitanje nema rješenja i ostaje otvoren problem. Svako pojedinačno djelo nužno stoji u nekom bitnom odnosu prema skupini kojoj pripada ili od koje odstupa. Djelo je nedovoljno samo klasificirati; potrebno je i tumačenje jer svaki tekst izvodi vlastito značenje samo kao dio prethodnih diskurza. Pitanja klasifikacije književnosti imaju sudbinu književne znanosti uopće: nijedan problem ne može biti riješen jednoznačno i jednom za sva vremena, nego su svi uvijek iznova otvoreni.

6. Historiografska metafikcija

Historiografska metafikcija jest pripovjedna proza koja kroz naraciju o povijesti ispituje i vlastitu poziciju. Konstituira se kao preplet triju diskurzivnih područja: povijesti, teorije i fikcije. U pitanju je odnos književnog teksta prema zbilji koju reprezentira i prema samome sebi. Pripovjedni tekstovi vladaju književnoteorijskom, pa i kulturnom scenom još od strukturalizma kao osnovni način na koji razumijemo svijet oko sebe i sebe same, jer život slijedi logiku priče. Slijedom uvida R. Barthesa, svi književni oblici postali su u načelu jednakovrijedan predmet znanstvenoga proučavanja.

7. Vampirska pripovijest

Vampir ima mnogo oblika i svaki od njih odražava običaje, vjerovanja i strahove pojedine kulture. Vjerovanja o vampirima duboko su ukorijenjena i predstavljaju dugovječan fenomen razvijen u gotovo svim civilizacijama, u mnogim međusobno nepovezanim kulturama. Vampiri spajaju mit, legendu, povijest i književnost. Dvije su glavne značajke vezane za vampire: veza s krvlju i stanje neumrlosti.

U europskom vampirizmu, u Hrvatskoj se vampir često naziva i pijavica, a njegovoj se pojavi kao uzrok često pripisuje rodoskrvnuće. Slično je i u Srbiji, dok se u Makedoniji „javlja” kada umre nekršteno dijete ili se ne poštuju pogrebni obredi. Različiti uzroci dovode do „pojave” vampira, a različiti su i načini njihova uništavanja. Tipičan način usmrćivanja uključuje kolac kojim se probada srce, odrubljivanje glave te zabijanje čavla u glavu, vrat ili pupak. Pri eliminaciji vampira književnost uglavnom prati narodnu predaju.

8. Fokalizacija

Termin fokalizacija jest Genettov. Fokalizator je onaj koji vidi, odnosno točka s koje se elementi promatraju. Pripovjedač pripovijeda, a fokalizator gleda. Genette dijeli fokalizaciju na:

• Nulta fokalizacija – svugdje i nigdje, svevideća perspektiva.
• Interna fokalizacija – ide kroz neki lik, a može biti fiksirana (jedan lik, samo kroz njegove oči), varijabilna (nekoliko likova) ili višestruka (isti događaji iz više perspektiva).
• Eksterna fokalizacija – prikazane stvari isključivo izvana, bez uvida u njihova psihološka stanja.

9. Razlika između performativa i konstativa

Konstativi nešto tvrde, opisuju stanje stvari i istiniti su ili lažni. Performativi nisu ni istiniti ni lažni, te u zbilji izvode (perform) radnju na koju referiraju. Dok konstativi podliježu kriteriju istinitosti ili lažnosti, performativi se određuju kao „posrećeni”, odnosno „neposrećeni”. Budući da ne postoji govor koji nije nekome upućen, Austin zaključuje da je svaki konstativ prešutni performativ, čime se potiskuje prikazivačka dimenzija jezika u korist bilo izričitog bilo prešutnog uspostavljanja odnosa moći.

10. Preuzimanje performativa u radu J. Butler

U pristupu performativu važna je društvena dimenzija, posebno pitanje tržišta, što lingvisti ne uzimaju u razmatranje. Dakle, performativ implicira pretenziju prema moći, a gornja granica prema kojoj performativ teži jest pravni akt. Diskurs mora biti društveno prihvatljiv; unutar diskurza (jednako kao i u magiji) postoji za svaki pojedini slučaj samo jedna formula koja „djeluje”. I uvreda i imenovanje pripadaju klasi društveno utemeljenih činova kojima pojedinac ili grupa obznanjuju kome je dodijeljeno određeno svojstvo. Posljedično, pojedinac je dužan vladati se u skladu s dodijeljenim svojstvom. Jezik dobiva svoj autoritet izvana, a koliko iskaz vrijedi ovisi o kapitalu i o priznanju što ga daje grupa.

11. Književnost i identitet

O identitetu se danas najčešće govori kroz pojmove nestalnosti i promjenjivosti, pri čemu se svaka stabilizacija subjektivnosti drži tek privremenom. Prateći Freudovo psihoanalitičko učenje, teorija drži da se nizom identifikacija – poistovjećivanjem s osobama koje gledamo ili o kojima čitamo – stvara osobnost. Takvo gledanje sažima Culler: „identitet je proizvod niza djelomičnih identifikacija, nikada dovršen”. Književnost također može utjecati na oblikovanje identiteta jer se ona pitanjem identiteta bavi i izravno i neizravno. Književna djela nerijetko tematiziraju uspostavu identiteta, što znači da se likovi književnih djela ispostavljaju kao prikladan identifikacijski model.

12. Povijest književnosti

Povijest književnosti bavi se proučavanjem književnih djela u njihovom povijesnom slijedu, a dijelimo je s obzirom na to koje područje obuhvaća:

• Povijest pojedine književnosti – nacionalne ili jezikom povezane književnosti.
• Komparativna povijest književnosti – istražuje veze i odnose između dviju ili više različitih književnosti.
• Opća povijest književnosti – poznata i kao „svjetska književnost”.

13. Smrt autora (R. Barthes)

Znameniti francuski književni teoretičar Roland Barthes je 1968. godine, proglasivši smrt autora u istoimenom eseju, istaknuo značenje aktivnosti primatelja. Zamisao o svojevoljnom autoru koji kontrolira svoj tekst i njegovo značenje ustupa mjesto multidimenzionalnom tekstualnom prostoru. Taj prostor funkcionira kao isprepletenost citata ili fragmenata čije podrijetlo i autorstvo više nije moguće definirati. Nekadašnja auktorijalna i autoritarna uloga autora kao proizvođača teksta više u tom smislu ne postoji. Umjesto toga nastaje čitatelj koji, kao nositelj konstitucije značenja, kreira čin čitanja.

14. Intertekstualnost i roman „Ime ruže”

Intertekstualnošću književna teorija naziva dijalektičku ovisnost teksta o ukupnosti. U svojoj knjizi Demiurg nad tuđim djelom Morana Čale-Knežević spominje Ecovo djelo Ime ruže kao njegovo prvo opsežno fikcionalno pripovjedno djelo. U to je djelo autor, prema vlastitoj izjavi, pretočio građu što ju je prikupljao i obrađivao tijekom godina teorijskog rada.

„Intertekstualnost, odnosno dijalogizam, u Eca su najprije sinonimi za dijalektičnost kao jedinu neoborivu istinu napretka, jedini nužni uvjet postanka civilizacijskog zajedništva i kontinuiteta. Ne samo da knjige razgovaraju, nego knjige vremenski prethode drugim knjigama” (Čale-Knežević, str. 47, 1993). Prema navodima književnih teoretičara, Ime ruže obiluje manje ili više otvorenim pozivanjem na autentične tekstove pridane njihovim pravim autorima.

„Već u priređivačevom predgovoru navodi se rečenica 'velikog nasljedovatelja iz Kempisa' – Tome Kempenca, svjesno samozatajnog pisca Nasljedovanja Krista, također posve neizvjesna datuma, autora koji se, poput Eca u Postilama, osim svojim oponašataljstvom dičio i nepoznavanjem neposredne zbilje” (Čale-Knežević, str. 153, 1993).