Vjerski odgoj u predškolskim ustanovama: program i praksa

Uvođenje vjerskog odgoja u predškolske ustanove

Nakon odobrenja Hrvatske biskupske konferencije (1992.), Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske verificiralo je okvirni Program vjerskog odgoja predškolske djece u izvanobiteljskim uvjetima. Riječ je o okvirnom programu koji je i danas na snazi.

Nakon Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama (29. siječnja 1999.), radna skupina Mješovitog povjerenstva Nacionalnoga katehetskog ureda HBK i Ministarstva prosvjete i športa pristupila je realizaciji zahtjeva iz Ugovora te je, na temelju dopisa ministra prosvjete i športa (4. travnja 2001.), uključivala i određenu usklađenost spomenutog okvirnog Programa s člankom 15. Zakona o predškolskom odgoju.

Prema tom zakonu iz 1997. «u dječjem vrtiću ostvaruju se: redoviti programi njege, odgoja (…); programi za djecu predškolske dobi s teškoćama u razvoju, programi za darovitu djecu predškolske dobi, programi za djecu pripadnika etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, programi predškole, programi ranog učenja stranih jezika i drugi programi umjetničkog, kulturnog, vjerskog i športskog sadržaja» (Zakon o predškolskom odgoju i naobrazbi, NN 10/1997).

Sredinom 2001. pod vodstvom predstojnika Nacionalnoga katehetskog ureda HBK izrađen je Program katoličkoga vjerskog odgoja djece predškolske dobi.

Program je odobren na zasjedanju HBK 17. listopada 2001. godine u Požegi. Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske – Zavod za unapređivanje školstva verificiralo ga je 15. siječnja 2002. godine.

Da bi se Program mogao provoditi, nužni su stručno osposobljeni odgojitelji i odgojiteljice koji će moći i znati poruku Evanđelja posredovati malenom djetetu na njemu primjeren način, dakako u uskoj suradnji s roditeljima.

Odgojitelji u vjeri

Tko može ostvarivati taj program? Prošlih godina vodila se rasprava i o tom pitanju. Tijekom rasprave iskristalizirala su se dva puta.

Vjerski odgoj u javnim predškolskim ustanovama mogu izvoditi:

• odgojitelji i odgojiteljice predškolske djece, pod uvjetom da uz stručnu spremu utvrđenu propisima Republike Hrvatske imaju i dostatnu teološko-katehetsku, psihološko-pedagošku i didaktičko-metodičku spremu u vjerskom odgoju;

• diplomirani teolozi odnosno diplomirani katehete, uz uvjet da su dostatno osposobljeni za vjerski odgoj djece predškolske dobi, o čemu ocjenu donosi dijecezanski biskup (uz pomoć odgovarajućih biskupijskih i učilišnih službi).

U Ugovoru se na prvome mjestu navodi da vjerski odgoj u predškolskim ustanovama mogu izvoditi stručno kvalificirani odgojitelji predškolske djece koji su završili odgovarajući studij te koji su stekli i dostatnu teološko-katehetsku, psihološko-pedagošku i didaktičko-metodičku spremu koja ih kvalificira za kvalitetno ostvarivanje predškolskoga vjerskog odgoja. Kako proizlazi iz Ugovora, ali i iz dosadašnje prakse, taj je «put» za sada doista prvi i u konkretnoj praksi ima prednost pred mogućnošću da se kvalificirani vjeroučitelji uključe kao stručni suradnici u predškolske ustanove i provode vjerski odgoj djece predškolske dobi.

Vjerski odgoj u predškolskim ustanovama: problemi i mogućnosti

Prije nekoliko godina, kada se počelo sustavnije uvoditi i provoditi vjerski odgoj u predškolskim ustanovama, bili smo svjedoci velike rasprave u kojoj su se mogli čuti mnogi razlozi «za» i «protiv» uvođenja vjerskoga odgoja u predškolske ustanove.

Tekstove koji izriču određeno neslaganje s postojanjem vjeronauka u osnovnim i srednjim školama te s uvođenjem vjerskoga odgoja u predškolske ustanove često smo mogli čitati u dnevnim i tjednim novinama. Posljednji val takvih natpisa izazvan je organiziranjem teološko-katehetskoga doškolovanja odgojiteljica za vjerski odgoj u predškolskim ustanovama, koje organiziraju (nad)biskupijski katehetski uredi u suradnji s crkvenim učilištima, i to u Zagrebu, Splitu, Zadru, Rijeci i Đakovu.

1. Strah od dijeljenja i diskriminacije

Jedan od stalnih argumenata kojim se želi diskvalificirati vjerski odgoj u javnim odgojnim ustanovama jest često ponavljani i isticani strah od mogućega dijeljenja i diskriminacije. Zanima nas radi li se uistinu o strahu ili se govorom o strahu želi isprovocirati stvarni strah kod roditelja i javnosti, u cilju zauzimanja negativnoga stava prema tom odgoju? Strah od dijeljenja, kada je riječ o vjerskom odgoju u vrtićima, nikako nije utemeljen i ozbiljan prigovor takvu odgoju. Zašto ne postavljamo isto pitanje i istu bojazan kada je riječ o drugim programima koji postoje u vrtićima, a koji također dijele djecu unutar te ustanove?

Podsjetimo da je program vjerskoga odgoja jedan od mnogih koje vrtić, ukoliko ima osposobljen kadar, nudi roditeljima. Uz vjerski program, vrtići nude niz drugih posebnih redovitih ili kraćih programa, kao što su: rano usvajanje stranih jezika, montessori programi, waldorfski programi, športski programi, dramsko-scenski programi, likovni programi, glazbeni programi, eko-programi, zdravstveni programi itd. Vjerski program jest samo jedan od programa koji ulazi, zajedno sa svim ostalim, u redovite cjelovite ili kraće programe predškolskoga odgoja i naobrazbe.

Kada se govori o dijeljenju, valja istaknuti i sljedeće. Djeca su različita, s obzirom na socijalni status, podrijetlo, izgled, sposobnosti i nadarenost (imamo uostalom posebne programe za djecu s teškoćama u razvoju i programe za darovitu djecu). Tu različitost, istina, ponekad nije lako prihvatiti. Znači li to da je moramo ukloniti, bilo nasilnim odstranjivanjem, bilo jednostavnim zatvaranjem očiju? Bilo bi zanimljivo čuti za koju se metodu zalažu oni koji u ime straha od različitosti, posebno vjerske, ne dopuštaju drugima da žive vlastiti identitet, čija je pak bitna dimenzija, za mnoge, upravo vjera i nacija. Istinski odgoj ne odgaja za uniformiranost (to nam uostalom nije uspjelo unatoč znatnim naporima u prijašnjem političko-odgojnom sustavu, koji je jasno išao za postizanjem upravo toga cilja), niti za uklanjanje svih razlika, posebno onih koje su izraz našega bogatstva. Usmjeren je tome da naučimo, upoznavajući i prihvaćajući sebe, upoznavati i prihvaćati drugoga, kao drugoga i kao različitoga. Skrivanjem razlika, posebno vjerskih, nećemo ukloniti te razlike, nego ćemo učiniti da se one potisnu (ako im ne dopustimo da se javno pokažu i oblikuju) te da se u nepoželjnom, nerijetko opasnom obliku ispolje prije ili kasnije prema van.

Zašto uopće skrivati razlike? Mnogi se plaše diskriminacije i segregacije kada je riječ o vjerskom odgoju u vrtićima. Spomenimo samo kratko sljedeće. Prvo, organizacijska pitanja i teškoće nisu ona koja bi trebala odlučivati o tome hoćemo li ili ne imati vjerski odgoj u vrtićima. Drugo, kod vjerskog odgoja koji se provodi kao desetosatni program, čemu se sada uglavnom teži, neutemeljena je bojazan da djeca neće moći shvatiti «zašto se deset sati igraju zajedno s vršnjacima, a onda ih razdvajaju», jer kod tog programa nema nikakva odvajanja. Roditelji pri upisu dijete upisuju u pojedini program, koji određena skupina zatim slijedi kao skupina, bez izdvajanja i dijeljenja, segregacije i diskriminacije. Neko će dijete tako u jednom vrtiću biti u skupini koja slijedi, primjerice, desetosatni program usvajanja jezika, a drugo u skupini, u istom vrtiću, koja slijedi desetosatni vjerski program. Zanimljivo je pritom spomenuti da i jezici, sport, glazba te različiti likovni i dramski programi mogu dijeliti djecu, ali vjerski program nikako ne! Čini se ipak da mnogi, skrivajući se iza slogana da je «vjera privatna stvar», pokušavaju vjeru, u ime neke svoje «istine», još jednom getoizirati.

Strah od dijeljenja i diskriminacije jest opravdan, ali ne zbog vjerskog odgoja. Stvarna opasnost, koja se nažalost već osjeća u Hrvatskoj, prijeti zbog sve većih socijalnih nejednakosti. Zašto šutimo o tome? Ili zašto se dovoljno glasno, konstruktivno i učinkovito ne zalažemo da djeca ne rastu opterećena time što mnogi unutar vrtićke ili razredne zajednice imaju previše, a drugi premalo? Zbog tog ograničenja neka djeca ne mogu, primjerice, upisati programe jezika, glazbe ili ritmike.

2. Odnos građanske laičke države i vjerskog odgoja

U želji da se diskvalificira vjerski odgoj, ističe se nepomirljivost suživota građanske laičke države i postojanja vjerskoga odgoja u javnim (pred)školskim ustanovama.

Valja pojasniti sljedeće: (pred)školska ustanova je, kao i država, akonfesionalna i vjerski neutralna, što znači da ne promiče nijednu religiju ili svjetonazor posebno. To, međutim, znači i da ona nema nikakav, pa ni akonfesionalni, svjetonazor. Javna (pred)škola, ukoliko je uistinu takva, mora biti slobodna u nastojanjima da slijedi istinske interese djece i učenika: u središtu je dijete, njegovo pravo i dobro. Stoga (pred)škola, kao i država, dok sama ostaje svjetonazorski neutralna, poštuje konkretnu konfesionalnu pripadnost, odnosno zainteresiranost, i omogućuje djeci i učenicima sudjelovanje u vjerskom odgoju.

Građanska država mora omogućiti svakom roditelju da, ukoliko to želi, upiše dijete u program vjerskoga odgoja. Izbacivanje religije iz javnih odgojnih ustanova nije u skladu s načelima građanske i demokratske države, nego je na tragu totalitarnih režima koji umjesto slobode i ljudskih prava u javnim ustanovama nameću određenu ideologiju, prema ukusu i sklonostima vladajućih. Kada je riječ o hrvatskom društvu, u skladu s bliskom prošlošću, najčešće je riječ o ideologiji ateističkog ili antiteističkog predznaka. Upravo je to u jasnoj suprotnosti s pravima čovjeka. Želimo građansku državu, ali državu koja poštuje i promiče sve istinske ljudske vrednote. Jedna od njih jest svakako pravo na slobodu, pa tako i slobodu vjerskog odgoja. Želimo takvu državu koja će jamčiti ista prava vjernicima i nevjernicima, kršćanima i nekršćanima. Pravo je kršćanskih roditelja da im država, ukoliko to oni žele, osigura vjerski odgoj i u predškolskim ustanovama, poštujući pritom slobodu i prava onih koji takav odgoj ne žele te se opredjeljuju za druge programe.

Slažemo se da nije u skladu s demokratskim načelima da se prava manjina zanemaruju zbog većine. Važno je stoga da većina bude vrlo osjetljiva za one koji po bilo kojem ključu pripadaju manjini te da se zdušno zalaže za njihova prava i njihovo istinsko dobro. Neprihvatljivo je, međutim, i to da većina ne može ostvarivati svoja prava zbog manjina, jer bi se manjina navodno osjećala u manjini. Manjinu ne možemo žrtvovati većini, niti većinu manjini. Građanska država treba omogućiti da svatko bira i živi u skladu s vlastitim načelima i svjetonazorima, ne ugrožavajući pritom drugoga.

Borba za prava manjina mnogima postaje temeljnim argumentom protiv uvođenja vjerskog odgoja u vrtiće. Ne možemo se oteti dojmu da oni koji se u ime manjina zalažu za te manjine to čine ne toliko zbog prava manjina koliko protiv prava većine. Ako već manjina nema prava kao i većina, učinimo sve da ih ima, a ne da većini uskraćujemo njezina prava. Očito je da se ovdje ne radi toliko o zalaganju za prava onih koji ih eventualno nemaju, već o uskraćivanju prava drugima.

3. Postojanje katoličkih vrtića

Novinari koji strahuju od eventualnog ugrožavanja laičnosti države ističu da uvođenje vjerskog odgoja nije potrebno, budući da ima dovoljno katoličkih vrtića te tko želi, djecu može upisati u takav vrtić. Nije riječ o tome da bi javni vrtići trebali postati katolički. Uvođenjem katoličkoga vjerskog odgoja nikako se ne želi pretvoriti javne vrtiće u katoličke. Katolički program, kao što smo već istaknuli, jest jedan od mnogih odobrenih od Ministarstva koje vrtić, ukoliko ima osposobljeni kadar, nudi roditeljima, a oni zatim biraju program za svoje dijete. Vrlo jednostavno, demokratski i u skladu s načelima građanske države, uz poštivanje prava roditelja. Da nije tako, morali bismo postavljati pitanja o razini demokracije i poštivanja prava svih građana ove države.

4. Što vjerski odgoj jest, a što nije

U vrtićima nema vjeronauka, nema «nastave vjeronauka», «uvoda u nauk o vjeri», učenja kršćanskih dogmi, «misioniranja», a ponajmanje «indoktrinacije». Postoji vjerski odgoj kao integrativni dio cjelovitoga odgoja. Riječ je o religioznom/vjerskom odgoju koji, osluškujući pitanja i potrebe djeteta, posreduje i odgaja za temeljne općeljudske i kršćanske vrednote, kao što su ljubav, ljepota, zahvalnost, povjerenje, prihvaćanje bližnjega, razvijanje poštovanja prema svijetu i svemu stvorenome, kao i prema Stvoritelju cijeloga tog čudesnog svijeta. Obilježava, nadalje, temeljne kršćanske blagdane, kao što su sv. Nikola, Božić i Uskrs, blagdane koji su postali dio našega svakidašnjeg života i koji se danas obilježavaju u gotovo svim vrtićima, iako nema službenog programa vjerskog odgoja. Riječ je, napokon, o odgoju koji usađuje djetetu temelje njegove savjesti i karaktera. Taj se odgoj ostvaruje ne školskim poučavanjem, nego kroz igru, zajednički rad i druženje. Teško je povjerovati da ima onih koji ne smatraju da su ti sadržaji i te vrednote u skladu s istinskim dobrom i pravom djeteta.

Program vjerskog odgoja predškolske djece u izvanobiteljskim uvjetima izrađen je po uzoru na Trierski plan (Trierer Plan) iz 1976. Izradila ga je Radna grupa za vjerski odgoj predškolske dobi Komisije Katehetskog vijeća Biskupske konferencije za katehetski plan i program, u izdanju Glasa Koncila.

Usp. J. BARIČEVIĆ, Osposobljavanje odgojitelja i stručnih suradnika za vjerski odgoj djece u predškolskim ustanovama, u: A. HOBLAJ / M. ŠIMUNOVIĆ (ur.), Pustite malene k meni, Nacionalni skup o vjerskom odgoju djece predškolske dobi u izvanobiteljskim uvjetima (Zagreb, 19. i 20. ožujka 1999.), NKU HBK, Zagreb, 1999., str. 69–81, ovdje 70–71.

Usp. Josip BARIČEVIĆ, Osposobljavanje odgojitelja i stručnih suradnika, 71.