Romanička umjetnost: zakoni komponiranja i stilske osobitosti
Glavni način organizacije društva i iskorištavanja prostora bile su sile ograđivanja i odvajanja (jače od sila koje ih povezuju), a te su sile svoj izraz pronašle i u načinu komponiranja u likovnoj umjetnosti pa ih možemo promatrati i u tlocrtu građevina i u načinu komponiranja vanjskih oblika (volumena). Dva zakona koja kao da vladaju tadašnjom arhitekturom, ali i likovnim umjetnostima u cjelini, mogli bismo nazvati zakonom zbrajanja (adicije) i zakonom podređivanja (subordinacije).
Zakon zbrajanja znači da se neka veća cjelina slaže (komponira) tako da uvijek jasno prepoznajemo dijelove od kojih je sastavljena i imamo dojam kao da bi ti dijelovi mogli i samostalno postojati. Još jedno bitno svojstvo romaničke kompozicije jest relativna samostalnost dijelova. Tako nam se romanička crkva izvana doima sastavljena od kockica, prizma, valjaka, piramida i stožaca. Iako je građevina cjelovita i iznutra ima povezan prostor u kojemu se slobodno možete kretati iz jednoga u drugi dio, izvana je u oblikovanju volumena osobito naglašena relativna samostalnost svakog prostornog dijela.
Isti zakon komponiranja cjelina primjenjuje se i u slikarstvu pa ga se može zamijetiti na oslikanim drvenim stropovima ranoromaničkih crkava. Strop od dasaka pojačan je letvama koje oblikuju kvadratna polja. Svako je tako uokvireno polje oslikano, ali tako da u pojedinom polju nije cijeli prizor, nego je često podijeljen u dva ili tri susjedna polja. Npr. tako je napravljen prizor Poklonstva. Romanički reljefi komponirani su po jednakom načelu. Vratnice crkvenog portala sastoje se od dvaju krila. Svako je krilo cjelina i dijeli se u niz manjih polja, svako uokvireno tako da je razmjerno samostalno, a cjelinu vratnica dobivamo zbrajanjem (prizori iz Kristova života).
Zakon subordinacije (podređenosti ili nadređenosti) primijenjen u komponiranju građevina mogao bi poslužiti kao model feudalnog društva u kojemu vlada podređenost manjih feudalaca (vazala) većima (sizerenima). Zakon podređenosti vrijedi u doba romanike i u odnosu među likovnim umjetnostima: arhitektura je nositelj izraza, a njoj se podređuju slikarstvo i kiparstvo. Podređenost reljefa arhitektonskom okviru očituje se u zakonu kadra, a podređenost zidnog slikarstva arhitekturi očituje se u plošnosti.
Arhitektura romanike
U arhitekturi romanike tipična je pojava da svaka pokrajina ili regija ima po nečemu svojstveno oblikovanje, a ona se međusobno znatno razlikuju.
Načelo zakona subordinacije ili podređenosti jest: veću cjelinu slaže tako da se postupno sve manji dijelovi podrede većima. Npr. crkva Sv. Sernina – na vrhu je oktogon, zatim krakovi poprečnog broda, pa velika glavna apsida, pa poluvaljkasti ophod oko nje i naposljetku više manjih apsida (apsidiola). Sve je stupnjevito.
Postoje škole arhitekture od kojih se najviše ističu talijanska i njemačka; svaka kulturna sredina odabire jedno od svojstava stila kao glavno, tako da se međusobno znatno razlikuju. Osobitost njemačke arhitekture jest komponiranje simetričnog, dok je u Italiji karakteristična plošnost.
Kiparstvo romanike
Kiparstvo je razdoblje procvata umjetnosti reljefa, dok su djela u obliku trodimenzionalnih kipova razmjerno malobrojna. Plitkoća reljefa utječe na detalje – oblikovani su plitko urezanim crtama. Po ukočenosti likova (frontalno ili u profilu) ranoromanička skulptura bliska je ranogrčkoj umjetnosti ili arhajskoj fazi grčke skulpture. Pojavljuje se kao sastavni dio graditeljstva, ponajprije sakralne arhitekture. Uloga joj je ukrasiti ili obogatiti površine građevine, ali u prvom redu reljefnim likovima i prizorima prenijeti vjerski sadržaj likovnim govorom.
Nije raspoređivano ravnomjerno, nego se u prvom redu nalazi na glavnom pročelju, i to oko portala. Krist je bio najistaknutiji i prikazivao se kako sjedi na prijestolju, uokviren mandorlom, koju podržavaju i nose krila četvorice evanđelista.
Zakon kadra u romaničkoj skulpturi znači da se kompozicija reljefa podređuje obliku arhitektonskog okvira, unutar kojeg se nalazi. Npr. kompozicija Posljednje večere. Okviri vrata su jednostavni, portali imaju po dva ili više okvira, a zid je debeo (crkva kao mjesto sigurnosti). Likovi su plitki i plošnati te se uklapaju u zakon okvira.
Slikarstvo romanike
Za slikarstvo je tipična plošnost i linearnost. Linearnost znači da slikar redovito najprije nacrta prizor, a potom bojom ispunjava pojedine površine ili polja. Nabori tkanine haljine ili plašta nekog lika bit će označeni jednostavnom crtom, neće biti oblikovani svjetlošću i sjenom. Kao što je volumen, zaobljenost tijela ili ispupčenost predmeta sploštena u plohu, tako je i prostor zamijenjen plohom.
Likovi se često smještaju na zlatnu pozadinu koja svojim sjajem i plemenitošću izaziva dojam da su negdje izvan zbilje. Umjesto zlatne, pozadina neba može biti modra, ali može biti i crvena. Dubina prostora prikazivat će se poput obojenih traka, jedna iznad druge (vertikalno). Najljepše očuvane slike nalaze se u Francuskoj.
Romanička umjetnost u Hrvatskoj
Sve opće važne pojmove za razumijevanje romaničke umjetnosti mogli bismo promatrati, odnosno naučiti, i na spomenicima hrvatske kulturne baštine. U 11. stoljeću počinje gradnja brojnih trobrodnih i troapsidalnih bazilika, sa stupovima i lukovima arkada te drvenim stropovima. U kiparstvu je najznačajniji Radovanov portal. Od zidnog slikarstva najveća i najbrojnija djela očuvana su u Istri.