Semantika i sociolingvistika: pojmovi, odnosi riječi i norme standardnog jezika

SEMANTIKA se bavi sadržajnom stranom jezičkih jedinica, odnosno njihovim sadržajem, značenjem i smislom.

Semantika se bavila značenjem riječi – leksičkom semantikom.

• Mikrosemantika – izučavanje značenja pojedinačne riječi.
• Makrosemantika – izučavanje semantičkih odnosa među riječima.

SADRŽAJ – ukupnost svih značenja jezičkog znaka.

ZNAČENJE – dio sadržaja jezičkog znaka, odnos znaka prema pojavama izvanjezičke stvarnosti.

SMISAO – jezički znak dobija u konkretnoj situaciji.

PARADIGMATSKI odnosi između odabranih riječi u iskazu i onih koje bi mogle stajati na njihovom mjestu, u istom kontekstu. Vrši se izbor između njih.

SINTAGMATSKI odnosi se između izabranih riječi u konkretnom iskazu, odnosno riječi u kontekstu.

Paradigmatski odnosi tiču se jezika i njegovih mogućnosti, a sintagmatski odnosi tiču se govora kao konkretne realizacije jezika.

SINONIMIJA je jezička pojava u kojoj dvije ili više riječi imaju isto ili blisko značenje.

Sinonimski par: stomak – trbuh

Sinonimski niz: ćošak – ugao – kut – budžak

Po sadržaju:

• Potpuni ili pravi sinonimi – međusobno zamjenjivi u svim kontekstima, npr. ramen – kaiš.
• Djelimični sinonimi – nisu zamjenjivi u svim kontekstima (momak – mladić).
• Nepravi sinonimi (stado – jato – čopor – grupa).

Po upotrebi:

• Stilski obilježeni – pored osnovnog/denotativnog značenja imaju i dodatno/konotativno (nivo – razina, štampa – tisak).
• Stilski neobilježeni – neutralne standardne riječi, općeupotrebne, nemaju ekspresivnu vrijednost.

Po rasprostranjenosti:

• Općejezički / izvankontekstualni – govornici ih prepoznaju bez konteksta.
• Individualni / kontekstualni – samo u određenom kontekstu.

ANTONIMIJA je semantički odnos između dvije riječi koje imaju suprotstavljeno značenje.

ANTONIMI su riječi suprotnih značenja.

• Korijenski (imaju potpuno različit korijen: crno – bijelo) i izvedeni (lijep – nelijep).
• Stepenovani (imaju srednje članove: visok – povisok – omalen – nizak) i nestepenovani (živ – mrtav), koji nemaju srednje članove jer uvijek označavaju dvije krajnosti.

HOMONIMIJA je pojava da se dvije ili više riječi različitog porijekla i različitog značenja jednako pišu ili izgovaraju.

HOMONIMI su riječi jednakih izraza.

• Morfološki – kada se podudaraju izrazi različitih riječi pri promjeni njihovog oblika (Bio sam sa Nihadom).
• Leksički – različite riječi koje imaju iste izraze u osnovnim oblicima: kosa (padina, vlas, alatka).
• Homofoni – riječi koje se isto izgovaraju a različito pišu: višnja (voće) – Višnja (vlastito ime).
• Homografi – riječi koje se isto pišu a različito izgovaraju: luk – luk.

HIPONIMIJA je pojava da jedna riječ ima većinu zajedničkih sastojnica s drugom riječju, ali i jednu koja je specificirana, i kojom pojam što ga riječ označuje čini užim od pojma što ga označuje druga riječ.

HIPERONIMI (značenjske nadredenice) – riječi s nespecificiranom sastojnicom.

KOHIPONIMI – hiponimi koji imaju zajednički hiperonim.

SOCIOLINGVISTIKA je interdisciplinarna nauka koja se bavi izučavanjem odnosa između jezika kao komunikacijskog sistema i društva.

Govorni događaj – ostvareni proces komunikacije između dvaju ili više govornika, u usmenoj ili pisanoj formi, sastavljen od jednog ili više iskaza, obično ima prepoznatljiv početak i kraj.

Govornički čin (akt) – dio govornog događaja, jedan iskaz koji pošiljalac šalje primaocu (jedna rečenica).

Govorna situacija – obuhvata stvarni kontekst u kojem se odvija komunikacija. Obično se podrazumijeva, tj. situacija je poznata učesnicima komunikacije prije slanja poruke.

Govorna uloga – različite socijalne uloge podrazumijevaju i različite komunikacijske uloge:

• Ravnopravna ili solidarna uloga govornika (odnosi: ti – ti, vi – vi).
• Neravnopravna ili nesolidarna uloga (odnosi: Vi).

Govorni predstavnik – svaki čovjek koji posjeduje jezičku sposobnost da komunicira. Posjeduje tzv. kompetenciju koda (znanje jezika) i kompetenciju komunikacije (pravila upotrebe jezika, jezično ponašanje).

Govorna zajednica – sačinjena od govornih predstavnika. Može biti jednojezička, dvojezička (bilingvalna) i višejezička.

• Bilingvalnost – u govornoj zajednici govornici poznaju dva jezika i naizmjenično ih upotrebljavaju.
• Diglosija – pojam srodan bilingvizmu, kod kojeg se u različitim domenama upotrebe koriste dva jezika (javna i privatna komunikacija).

• Teritorijalno (lokalizmi, regionalizmi, dijalektizmi)
• Socijalno (različite društvene uloge – jezičko prilagođavanje sagovorniku)
• Individualno (idiolekt: skup svih osobina jezika pojedinca)
• Funkcionalno (funkcionalni stilovi: književnoumjetnički, naučni, razgovorni, administrativno-pravni...)

Riječi i druge jezičke osobine rasprostranjene na području većem od regije, odnosno ako su karakteristične za područje jednog dijalekta, nazivaju se dijalektizmi.

Leksički dijalektizmi su riječi koje se razlikuju od sinonimne riječi (parnjaka) cijelim izrazom odnosno korijenom (hudžera – koliba; jabana – tuđinac).

Fonološki dijalektizmi su riječi koje se djelom svog izraza, tj. fonološki i/ili prozodijski podudaraju (hajvar – ajvar, him – im).

Folklorni ili etnografski dijalektizmi označavaju specifične predmete ili pojave poznate na užem području, a nemaju svoj parnjak u standardnom jeziku. Takvi su nazivi raznih jela (zvornički kulaci, sarajevske klepe), nazivi raznih igara (tropa, klis), nazivi predmeta (basma – dezenirano tanko platno).

Standardni jezik je normirani jezik društva i kulture koji su ga normirali. Jezik javne komunikacije.

• Funkcionalno polivalentan – koristi se u najraznovrsnijim područjima društvenog života.
• Nadregionalni jezik – razlikuje se od dijalekata.

U književnosti se ne koristi samo standardni jezik, koriste se i dijalekti, žargoni i slično.

Norme standardnog jezika su: gramatička, leksička, pravogovorna (ortoepska), pravopisna (ortografska) i stilska.