Hrvatska i svjetska književnost: ključna djela i autori
Albert Camus: Stranac
Albert Camus francuski je književnik kasnog modernizma, koji se uz Jean Paula Sartrea smatra najznačajnijim predstavnikom književnog egzistencijalizma, a 1957. godine nagrađen je Nobelovom nagradom za književnost. Roman Stranac kao i esej Mit o Sizifu pripada Camusovoj fazi apsurda, u kojoj svijest o apsurdu kod Camusovih likova ne izaziva tjeskobu, već oni prihvaćaju apsurd.
Stranac je podijeljen na dva dijela, a u pripovijedanju prevladava postupak redukcije (prikaz je ogoljen i sveden na osnovno), stil je jednostavan i objektivan. Svi su događaji u romanu izneseni u prvom licu, kao ispovijest glavnog lika Mersaulta, koji u tamnici mirno pripovijeda o prošlim događajima iščekujući javno izvršenje smrtne kazne.
Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi
Miroslav Krleža najznačajniji je hrvatski književnik 20. stoljeća. Gospoda Glembajevi, uz drame U agoniji i Leda, čine dramsku trilogiju o Glembajevima, koja nakon ciklusa legendi i ratnih drama čini Krležin treći dramski ciklus. U njemu posve raskida s ekspresionističkim obilježjima svojih ranijih dramskih djela, vraćajući se psihološkom realizmu.
Drama je podijeljena u tri čina i po vrsti se može odrediti kao psihološka drama ili moderna građanska drama.
Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza
Miroslav Krleža najznačajniji je hrvatski književnik 20. stoljeća. Njegovo književno stvaralaštvo možemo podijeliti u tri faze: prva je ekspresionistička faza u kojoj piše pjesme i ekspresionističke drame; u drugoj fazi prevladavaju realistički elementi te opisuje ratne strahote i stradanja hrvatskih domobrana u ratu za tuđe interese. Roman Povratak Filipa Latinovicza (PFL) pripada trećoj fazi njegova stvaralaštva i najčešće se naziva prvim pravim modernim romanom u hrvatskoj književnosti.
Žanrovski se može odrediti kao monološko-asocijativni, psihološki roman ili roman lika. Roman govori o potrazi hipersenzibilnog slikara FL za identitetom (dezintegrirani pojedinac koji nije shvaćen u društvu).
Ranko Marinković: Kiklop
Ranko Marinković jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca druge polovice 20. stoljeća. Najpoznatiji je po svojoj novelističkoj zbirci Ruke, drami Glorija i romanu Kiklop. Kiklop je moderni egzistencijalistički roman objavljen 1965., pa godinom objavljivanja pripada razdoblju druge moderne, ali najavljuje i postmodernistička obilježja (naglašenu intertekstualnost prožetu ironijom i jezičnim igrama).
Kiklop u naslovu romana aluzija je na kiklopa Polifema iz Homerove Odiseje, koji proždire dio Odisejevih ljudi, a u Marinkovićevu romanu postaje simbol rata koji uništava ljudske živote i unazađuje civilizaciju.
Hrvatsko pjesništvo
Antun Gustav Matoš
A. G. Matoš najznačajniji je književnik hrvatske moderne. Osim pjesama pisao je novele, putopise, eseje i kritike. Za života nije objavio nijednu pjesničku zbirku, nego su nakon njegove smrti pjesme prikupljene i objavljene u zbirci 1923. godine. Pjesme je pisao po uzoru na francuskog pjesnika Baudelairea, parnasovce i simboliste, tako da mu pjesme najčešće sadrže simbolistička, neoromantička i impresionistička obilježja.
Antun Branko Šimić
Antun Branko Šimić najznačajniji je predstavnik hrvatskog ekspresionizma i ostavio je golem trag u hrvatskoj književnosti. Njegova jedina zbirka pjesama Preobraženja prva je zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti, objavljena 1920. godine, i sadrži četrdeset pjesama.
A. B. Šimić umjetnost doživljava kao ekspresiju unutarnjih osjećaja. U njegovim pjesmama značajnu ulogu imaju boje kojima izražava emocionalnu obojenost svoje unutarnje stvarnosti. Smatra da grafički oblik pjesme upotpunjuje njezin sadržaj, odstupa od pravopisne forme te se koristi racionaliziranim izrazom kako bi izrazio samo ono bitno bez detaljnih opisivanja.